3. poglavlje
~Rie [Laila]
Zaklopila sam kovčeg te odšetala do Desireeinog kreveta. Bez riječi se pakirala, nije čak niti plakala što je bilo za očekivati. Jednostavno smirena, bezizražajnog lica. Katatonična, jednom riječju. Ipak – radila je ono što je morala – pakirala se i napuštala London. Ja sam znala da se više nikad nećemo vratiti – bit ćemo punoljetne kad ove godine stignemo kući. Odnosno – ne stignemo. Rođendani su nam bili u mjesec dana razlike. Moj u petom mjesecu a njen u četvrtom. Savršeno.
"
Dee, obećajem ti – kunem se svojom glavom – sve će biti u redu."
Samo me letimice pogledala, uzdahnula i onda nastavila dodavati odjeću u kovčeg. Znala sam da me čula; da su te riječi došle do njenog racionalnog uma, ali sam isto tako i znala da ne želi vjerovati, da se ne želi nadati. Bila sam na njenom mjestu.
"
Ja sam izgubila onog kojeg volim. Ali ne dam i tebi", prepriječila sam joj put do kovčega i prekrižila ruke na prsima, zaustavljajući ju. Pokušala me zaobići ali sam ju uhvatila oko ramena i protresla, kao da ju pokušavam probuditi. Otvorila je oči širom te onda zaklopila kapke, ponovno uzdišući.
"
Volim te, Laila, ali nemoj mi ovo raditi", zamolila me. Glas joj je bio grub, hrapav iako se u tonu raspoznavalo da želi biti što blaža može. Provela je besanu noć, čula sam kako plače. Nisam se trudila ustati, utješiti ju – znala sam da želi samoću.
"
Bit će u redu, Desiree Scar Livermore!" viknula sam na nju oštrim tonom glasa. Slegnula je ramenima, nimalo zaplašena, te se nastavila pakirati. Ne, ove godine ćemo ispraviti sve što se usralo – sve što je moja majka i njena maćeha usrala. Bit ćemo kraj svojih ljubavi. Barem ona, nadam se. Za mene i Damiena je prekasno, vjerojatno me već i zaboravio. Nisam se usudila posjetiti ga, znala sam da bi Nadia kad-tad saznala za to i natjerala me da platim.
"
Mora biti, znaš?" okrenula sam glavu prema njoj, namještajući se u turski sjed na svojem krevetu. "
Mora biti jer ja i ti to trebamo. Ti voliš Ethana, baš kao i ja Damiena. I možda.. Možda nekako možemo promijeniti sve što se dogodilo."
"
Bojim se da ovo govoriš samo da me utješiš", zaklopila je kovčeg – kao i ja prije nekoliko minuta. Bacila se na krevet, glavom okrenutom prema meni. Kosa joj je padala preko lica – nije se činilo da joj smeta.
"
Ne govorim", slabo sam se osmijehnula. "
Mislim to. Želim to. Trebam to."
Uzvratila je osmijeh i za samo sekundu – oči su joj se ispunile suzama. Pokrila je lice rukama, kao da se pokušava sakriti. Ispustila sam uzdah te legla kraj nje – obgrlivši ju oko ramena, držeći ju – spriječavajući ju da se raspadne.
No sign of wet footsteps in the hall,
There's no smell of your sweet cologne,
I'm lying here alone.
Nadia nam je mahala sa perona. Još je jednom izgledala prekrasno sa svoje četrdeset i tri godine. Ipak – za mene je bila odvratna, iznutra (pa time i izvana) ružna osoba. I niti jedan plavičasti kostim u boji neba, poput onog kojeg je sada nosila, to nije mogao promijeniti. Znala sam tko je zaista.
Vidjela sam kako se propinje na prste, Desiree se samo nasmijala – izrugujući joj se. Ja sam okrenula glavu na drugu stranu ne želeći se susresti s njezinim zelenim očima kakve sam i ja sama imala. Bila sam joj itekako slična i mrzila sam to. Naravno – ona je bila više manekenske građe. Duge noge, vitka.
"
Mrzim ju", Desiree je prosiktala kroz zube. Šake su joj se stisnule, izgledala je kao da će istog trena prokrvariti koliko si je duboko zabila nokte.
"
Smiri se", nasmiješila sam se i potapšala ju po koljenu. Sjedila je nasuprot mene – nisam ju mogla zagrliti. A i bilo bi opasno s obzirom da vlak ima čudan trzaj kad kreće – baš kao sada. "
Sad idemo u Hogwarts. Nje više nema."
"
Da, ali posljedice njenih djela... ARGH!" uzviknula je, time prestravivši dečka koji je stajao na vratima odjeljka.
"
Uhm. Vidim da je zauzeto. Produžit ću..." započeo je.
"
Ne, ne. U redu je. Ima mjesta", nasmiješila sam se. Dee je već podignula knjigu ispred lica – čvrsto odlučivši kako će ignorirati pridošlicu. To je bio njen način smirivanja, vraćanja u normalu, iako sam ja vrlo dobro znala kako ništa više neće biti normalno.
"
Laila", pružila sam mu ruku. Prihvatio ju je te izgovorio svoje ime uz smiješak. 'Will'. I bilo je nešto u njemu.
Sati su prolazili sporo; sporije nego inače. Nisam mogla odrediti zašto točno. Je li to bilo zato što je Dee progovorila samo jednu jedinu rečenicu: "
Dodaj mi čips" ili zato što je u našem odjeljku bio i novi dečko, naizgled stariji od nas. Nakon kratkog razgovora, saznala sam sve što sam trebala. Dolazi iz Salema, Američke (bilo je poprilično očito prema njegovom naglasku) škole za magiju, i ima 16 godina. Dakle - bio je na našoj godini. Nadao se da će upasti u Gryffindor na što sam se samo nasmiješila i dodala kako smo i ja i Dee u tom domu. Činilo se da mu je drago zbog toga iako je upućivao sumnjičave poglede prema Dee na koje bih ja samo odmahnula rukom, opravdavajući ju. Nakon nekog vremena je postalo idiotski. Vozili smo se pet sati i ona se nije udostojila niti predstaviti. Koliko god da mi je bila draga - ljutila sam se. Bez obzira na količinu razumijevanja prema njoj.
Otela sam joj knjigu te ju stavila na stolić. Prostrijelila me pogledom te nastavila zuriti. Nisam se obazirala; vidjela sam kako je Willu sad već neugodno.
"
Will, ovo je Desiree. Desiree, ovo je Will. Upoznajte se."
On je pružio ruku na što je ona samo promrmljala 'zdravo' te uzela knjigu natrag. Uzdahnuo je te slegnuo ramenima, smiješkom mi se zahvaljujući što sam uopće pokušala. Ali nikad nije bila stvar u njemu - stvar je bila u Desiree, mojoj beskrajno tvrdoglavoj polusestri. I principu. Dakako.
"
Igraš li metloboj?" upitao me nakon duže šutnje. Odmahnula sam glavom, sve više razmišljajući o tome da iskoristim svoj Nimbus koji sam redovno nosila svake godine - nadajući se da ću najzad smoći hrabrosti da se prijavim za ekipu.
"
Ja sam bio u domskoj ekipi u Salemu. Lovac."
"
Oh. To je super. Ja se kanim prijaviti za lovicu ove godine."
Desiree se nakašljala - imala je nešto za reći.
I'm scared to face another day,
Coz' the fear in me just won't go away.
*
Duffy - I'm scared
utorak, 21.07.2009., 14:08
2. poglavlje
Posvećeno Tariku. Mom Tariku.
Its the hardest thing I ever have to do, to walk away from you, when I wanna hold you,
Its the hardest thing in every single day , to let you turn away,
I want you to know that, this is the hardest thing.
Bezlične suze su iz trenutka u trenutak sve više uništavale i one posljednje ostatke nečeg što sam prije nazivala nadom. Bolni jecaji ostvijetljeni mjesečnim ispisanom sjajem zvijezda bili su sve što me je okruživalo tada. I ona. Ona je uvijek bila tu.
Iako nije plakala, njezin istinski zagrljaj mi je govorio i više nego je trebalo. Znam da sam tada bila najsebičnija osoba na planeti, tjerajući je da kroz moju patnju ponovno proživaljava ono što se već mjesecima trudi zakopati dublje, a ne zaboraviti. Mene je voljela mnogo, i ovo je bio samo jedan dokaz više, bespotreban, ako se mene pita.
Nismo se micale. Samo smo zamišljeno slušale otkucaje srca one druge.
Jutro je već odavno pronašlo svoje mjesto na planetia otac je već nekoliko puta bezuspješno pokušao da nas “probudi” kucajući na zaključana vrata. Ote mi se uzdah popraćen dizanjem njene glave s mog krila. Srte lica koje su mi oduvijek izgledal presavršeno za ljudsko biće, toliko lijepo da bih bila ljubomorna na njih da je nisam toliko voljela sada su mi izgledale upravo onako kako ih je ona uvijek opisivala. Bezveze. Krivila sam sebe zbog toga.
“Jutro,” pomuklim glasom izustih posmatrajući njene krupne oči boje meda kako se otvaraju. Dugim noktima joj prođoh kroz meku kosu prisjećajući se koliko sam je samo puta oblikovala u pletenice. Pet? Sto? Hiljadu? Bezbroj, možda.
“Dee,” samo je tiho promucala bacajući pogled na moje umrtvljeno lice. Nisam više mogla plakati. Suze su već presušile pred izlazak sunca. Samo sam jecala duboko u sebi dok su me sjećanja razdirala od svoje ljepote.
Dva nagla otkucaja se prolomiše tišinom. “Kako vas samo nije stid tako dugo spavati?” prepoznala sam njen glas,”istog trenutka da ste se digle iz kreveta!!”
Mi smo samo šutile.
Spustih glavu. Pogled mi pade na par tamnocrvenih mrlja na sivom tepihu. Krv. Dotakoh je rukom. Znala sam njen uzrok. A znala je i Laila. Bila sam Njegova. Prvi i posljednji put.
“Zašto?” uhvatila me je za ruku izgovorivši jedinu riječ koju je bila u stanju.
“Uspomena,” stisla sam zube, “i osveta.”
Čula sam samo još jedan uzdah.
***
Here I am, once again, I’m torn into pieces,
Can’t deny it, can’t pretend,
Just taught you are the one, broken up, deep inside
But you won’t get to see the tears I cry...
Klepetanje kašika o bijele četvrtaste tanjire napravljene od kreamike bijaše samo jedan više zvuk koji se miješaše s glasom spikera koji je čitao vijesti na Tvu u dnevnoj sobi. Pogleda fiksiranog za jedno stablo koje je raslo u bašti s druge strane prozora, slušala sam kako će sljedećih par dana biti sunčano vrijeme, po procjenama mereorologa.
“Dee-dee, sine, jedi,”obralila mi se tihim glasom, trudeći se da djeluje što zabrinutije. Koja maska!
Ignorirala sam ju, ne trudeći se bilo kojom svojom gestom to sakriti.
Laila me blago dotaknu laktom. Čim bacih pogled ka njoj, znala sam šta misli. Poznavale smo jedna drugu isuviše dobro da bi se neiskrenim izrazima lica mogle međusobno zavarati.
“Nisam gladna,” polako sam odgovorila ne trudeći se da pogledam u očevu ženu. Vratih pogled na drvo.
Maćeha. Da, to je sve što mi je ona bila.Nekada bih čak poželjela da se vratim u onu malu kući bez fasade, sastavljenu samo od osnovnih prostorija, gdje sam znala satima sjediti sklupčana u kutu, držeči se za obraz crven od njenog udarca. Njoj sam barem to oprostila. Ona mi je bila prava majka, ona koja me je nosila devet mjeseci u utrobi, koja je podnosila najveće bolove znanje ljudskom biću da me donese na ovaj svijet. Pa makar ona mene i nije voljela, to mi je bilo dovoljno.
Međutim, zatočena između četiri zida bez vrata, prozora i bilo koje naznake ljudskog života, samo sam padala dalje u pakao vlastitih strepnji i sumnji.
Da jednom davno, prije nekoliko godina nisam izgubila vjeru u Boga, to bi se sigurno desilo danas. No nije. Više ništa nisam imala izgubiti.
***
Pakirale smo kofere u tišini dok je na upaljenom kompjuteru svirala Bethoveenova kompozicija, Za Elizu.
Kako se dan za povratak u školu bližio, to sam ja sve više prestajala biti osoba koja sam nekoć bila.
Uprkost činjenici da sam se istinski trudila sakriti svoju tugu, pokopati ju i sačuvati samo za sebe, znala sam da je za Lailu sve ovo jedan Deja Vu, iako nije željela da o tome pričamo.
Ovih nekoliko posljednjih tjedana bile smo bliže nego ikada. Voljela sam je iz dana u dan sve više, ako je to uopće bilo moguće.
“Hoćeš da ti ja to složim?” blago se osmjehnula gledajući kako već četvrti put bezuspješno pokušavam sožiti majicu u kofer.
“Oh, hvala.” ljubazno sam odgovorila, na što ona odmah izvadi čarobni štapić i u sebi izgovori čaroliju, te se stvari same od sebe počeše slagati.
“Znaš, Dee, brinem se za tebe,” sjela je na moj krevet i uzela me za ruku, “grozno si smršavila. Ne možeš više tako, seko, dobit ćeš anoreksiju.”
Čvršće stisnuh njenu ruku.
“Ne brini se za mene, Laila. Bit ću ja dobro. Uvijek sam bila dobro.”
Djeca nisu bojanke, ne možeš ih obojiti svojim omiljenim bojama. [Khaled Hosseini- Lovac na zmajeve]
Lyrics: Toše Proeski- The hardest thing; Kelly Clarkson- Behind these hazel eyes
subota, 11.07.2009., 13:30
1. poglavlje
~
Rie [Laila]
Ispustila sam dug, žalostan uzdah. Crkveni sat je upravo otkucao ponoć. Nisam se brinula za Desiree više nego što je to bilo potrebno. Bila je s njim a on ju je štitio i volio - bezuvjetno. Već slomljeno srce iznova se kidalo u mojim prsima dok sam gledala svoju polusestru i njenog dečka kako proživljavaju isto ono što sam i ja prije godinu dana. Sjetila sam se Desiree kad smo se upoznale. Bila je noć prije četiri godine. Njen je otac došao s njom. On i mama su živjeli odvojeno pošto mu je ona bila samo ljubavnica pokraj žene koju je istinski volio, ili je to barem tvrdio. I onda ga je ona ostavila bez riječi pa je pomislio kako se može pojaviti ovdje kad god to želi. Majka mu je skočila u zagrljaj ali, obje smo znale - tu je jer nema gdje drugdje otići. Desiree je šutila iako sam čula njene jecaje u gluho doba noći, u našoj malenoj sobi koja je donedavno bila samo moja. Kasnije smo se preselili ovdje, on je imao dovoljno novca da to priušti. Bila je strankinja za mene. Čula sam za nju ali je za mene bila samo daleka priča, svađa čak moje majke i mojeg oca kojeg nikad neću nazvati tatom jer to apsolutno nije - pa čak niti mrtav sa silnim novcima koje mi je ostavio. Tijekom četiri godine - postale smo kao prave sestre. Brinule smo se jedna o drugoj, bile smo tu jedna za drugu i u najtamnijim trenutcima. Ona je jedina bila tu kad me mama natjerala da prekinem s
njim jer je bezjak; jer njegovim žilama ne teče magična krv. Nisam imala izbora. Odluka je pala na njega. Zaprijetila je s Desiree, mojom sestrom. A bez nje nisam mogla. I sad je to isto činila Desiree - za razliku od mene - oca je doista bilo briga za nju. Spriječila bi moju majku u tome. Ali sada je bila sama. Meni nije bio problem umrijeti - to se odavno dogodilo. Bila sam odriješena svrhe života kad sam
mu rekla zbogom. Kad sam shvatila da je doista gotovo, da je doista nestao iz mojeg života - zauvijek.
I have loved you all along
And I miss you
Been far away for far too long
I keep dreaming you'll be with me
Glava mi je dotaknula jastuk, okrenula sam se na stranu s koje se moglo gledati prema prozoru. Noć je bila ljubičaste boje, ili sam ju ja takvom vidjela. Nije bilo zvijezda pošto su ih oblaci već odavno zaklonili, na moju žalost. Ništa nije bilo dobro večeras - čak niti nebo nije prepoznalo kako je ovo zadnja Ethanova i Desireeina večer i time mora biti nešto posebno, mora biti savršena. Osjetila sam bol u srcu dok sam se prisjećala večeri kad je rečeno to zbogom između Damiena i mene. Nije moglo biti savršenije. Iako je i samo prisjećanje bolilo - voljela sam prizivati noć u svoje misli. Jedino sam tada bila doista sretna.
Probudilo me zatvaranje vrata iako niti sama nisam znala kad sam zaspala. Otvorila sam oči te se ustala, okrećući se na drugu stranu. Znala sam da je to Desiree - tko bi drugi mogao biti?
"
Dee?" upitala sam tiho, mičući pokrivač sa znojnog tijela. Vidjela sam njenu sjenu u kutu sobe, nije se micala. Sjedila je na podu, ruke su joj bile povučene u krilo a kosa je prekrivala njeno lice mekanih, nasmijanih crta lica. Bila je neusporedivo ljepša od mene - naravno. Nikad mi to nije smetalo - pomirila sam se s time. Nije bilo bitno, naposlijetku.
Prišla sam joj tiho koračajući po škripavim drvenim daskama u ovom dvorcu, jer je to doista i bio. Sjela sam kraj nje i čvrsto ju obgrlila oko ramena osjećajući kako se suze pojavljuju i u mojim očima. Nisam mogla definirati kako ili zašto je bilo tako - zašto sam mogla osjetiti njenu tugu, bol ili gnjev.
"
Laila, reci mi da će sve biti u redu", pogledala je u mene, po prvi put okrenuvši cijelo lice. Obrazi su joj bili potpuno mokri - plakala je duže vrijeme. Uzdahnula sam želeći joj reći kako doista hoće - kako ćemo svi imati sretan završetak. Bila bi to laž, bezočna laž koja bi ju samo na nekoliko trenutaka smirila. Nije bila glupa - prepoznala je laži.
Ipak, tračak nade mi se pojavio u srcu. Samo jedan plan u nastajanju.
"
Hoće. Bit će, obećajem ti to."
Iskreno sam se nasmiješila te ju čvrsto stisnula u zagrljaj ne obazirući se na suze koje su sada padale na moja ramena.
Sick and uninspired by the diamonds in your fire
Burning like a flame inside of you
Is this just desire or the truth
*Far away (Nickelback) i Tired of you (Foo Fighters)
